Intervju sa Sonjom Pregrad
Sonja Pregrad uskoro gostuje na 35. Tjednu suvremenog plesa, predstavom DOM, koja će se izvesti 9. i 10. lipnja u 18 sati, na Akademiji likovnih umjetnosti, Ilica 85, u kapelici Odsjeka za animirani film i nove medije.
Tom prigodom postavili smo joj par pitanja.
Kako bi sebe opisala u što je manje riječi moguće?
Sonja je htjela biti plesačica kad je bila mala, plesala je u zagrebačkim parkovima ispred skinheadsa, u MoMA-i u New Yorku s plastičnom vrećicom na glavi, sa Meg Stuart, Umbertom Lanciom i još ponekime. Podučava, organizira, izvodi i koreografira.
Zašto je ples bitan danas?
Jer nas uči mekoći i osjetljivosti, koje današnjem svijetu nedostaju.
Kako je došlo do predstave Dom i zašto je trebamo doći gledati?
Projekt je nastao iz mog sedmogodišnjeg predavanja studentima Odjela za animirani film i nove medije, te na SMASH programu u Berlinu, u kojima uvijek pokušavam eksperimentirati sa načinima na koje se medij tijela i pokreta mogu ‘prevesti’ u vizualne (i druge) medije, i obrnuto. Također, suradnja sa likovnom umjetnicom Nives Sertić, sa kojom sam rad ‘Ja gledam tebe…’ izvela na 33. TSP, i u kojoj smo napravile ‘koreografiju filma’- u njoj smo našle način da film i ples razgovaraju jedan sa drugime, a ne ilustriraju jedan drugog.
Dom je suradnja desetoro umjetnika iz različitih medija. U Domu - prostoru nehijerarhičnog dijaloga – svi ‘ukućani’ su ravnopravni i u odnosu - zvuk prevodi koreografske upute, koreografija prevodi strategije videa, video prevodi proces nastajanja pokreta, a kostimi tjelesno iskustvo prostora i predmeta u njemu… publiku očekuje jedno novo sinestezijsko iskustvo.
Predstava priča o zajedništvu, pa i o dodiru i senzualnosti, kao o izvoru snage. U našem plesu su važni užitak i drskost - oni su direktni, otvaraju nas drugima, i utoliko je senzualnost zainteresiranost da budemo s drugima na nezaklonjeni način.
Što misliš da bi gledatelj trebao ponijeti sa sobom nakon gledanja tvoje predstave?
Ljepotu, užitak, novu misao koja će se probuditi u njoj/njemu tek idućeg jutra, novi problem, odgovor na neko svoje intimno pitanje.
Kako ples korespondira sa suvremenim životom i umjetnošću?
Skačući, vičući, milujući, zavodeći, demonstrativnom tišinom, dugim zajedničkim gledanjem…
Poziv gledateljima na izvedbu DOM?
U prostoru između tijela, koji je prostor izvedbe, koji je bio kapelica škole za gluhonijeme, koja je prije toga bila rodilište, žive: vrisak, tišina, tramvaj broj 6, noge u kratkim hlačama, mali bazen prepun pjene za kupanje, sjećanje na mrak i snimak svjetla i smijeha. Dođite im u goste!
