Sonate Bach - suočeni s boli drugih

31. 5. 2016. / 19:30 / DK Gavella

Kompanija Virgilio Sieni (IT)

Jedanaest koreografija eksplodira u gestama boli i slikarstva, podsjećajući nas na jedanaest tragičnih događaja: Sarajevo, Kigali u Ruandi, Srebrenica, Tel Aviv, Jenin, Bagdad, Istanbul, Beslan, Gaza, Bentalha, Kabul.

Jedanaest značajnih datuma okupljenih oko jedanaest  glazbenih kompozicija koje čine tri sonate J.S. Bacha. Fotografije tijela razrijeđene su kroz dinamiku i oblike, tražeći nedokučivo shvaćanje strave.
Ples ovdje podupire trud izvlačenja nemogućeg pa i paradoksalno lijepog  iz ruševina života, isklesanih etičkim i političkim instrumentom bez premca: gestom.

Tako se naša pozornost još jednom okreće ka pitanju tijela, njegovom značenju, njegovoj složenosti i aktualnosti. Jedini ponuđeni odgovor je otkrio slikar 14. stoljeća: sublimaciju tragedije u umjetničkom preobraženju bez komentara, a koja uključuje i čovjeka i sveto, kao i pojedinca i univerzalno.

Jedanaest plesova u nizu poprima izgled balade; istovremeno predstavljajući neprekinutu posvetu “U sjećanje…” kao referencu događajima koji označavaju ikonografiju koreografske teksture.

Plesati tjeskobu, strah, apsurdnu i nepravednu smrt; nimalo lak pothvat, ali ipak uspješan u prodornoj, intenzivnoj ljepoti Bach Sonate - suočeni s boli drugih. Sieni pruža ekspresivnost kroz multimedijalni i performativni izraz u svom radu, a u etičko-estetskom manevru dovodi nas blizu, a zatim distancira od patnje gotovo svakodnevnih ratova te potvrđuje svoj talent i osjećaj za kompoziciju. Ples, prije nego što postane ples te puno prije nego što se nazire pokret, je ono što nam on ovdje razotkriva, rezultirajući rijetko viđenim osjećajem bivanja.
Marinella Guatterini -Il Sole 24 Ore, Svibanj, 2007.

Svijest o tragediji, boli koju trpe toliki u ovim našim vremenima razdora, sukoba, eksplozija i žalosti, prevedena je u pokret rafinirane ukočenosti, kroz prizore koje se kreću u tišini ili umotani notama Bacha. [...] Očaj prikazan kroz prozračne slike padajućih tijela, gubljenja jedno drugog, prekinutih veza. Smrt je također ovdje, ali samo nas je okrznula, njena prisutnost se osjeća, ali kao pozadina nemira, zaustavljenog smijeha, ravnoteže tijela, zavedene osamljenosti.
Valeria Ottolenghi - Gazzetta di Parma, 14.05. 2007.