Sideways Rain

Alias (BR/CH) | k: Guilhermee Botelho

31.5.2011. | 20:00h | ZKM
01.6.2011. | 19:00h | ZKM



Koreograf: Guilherme Botelho
Asistentica: Madeleine Piguet Raykov
Plesači: Stéphanie Bayle, Rémi Benard, Fabio Bergamaschi, Stanislav, Genadiev, Erik Lobelius, Philia Maillardet, Alessandra Mattana, Ismaël Oiartzabal, Madeleine Piguet Raykov, Julien Ramade, Claire Marie Ricarte, Adrian Rusmali, Candide Savaux, Nefeli Skarmea, Christos Strinopoulos
Glazba: Murcof (Fernando Corona)
Kostimograf: Marion Schmid prema Juliji Hansen
Scenografija: Guilherme Botelho, Stéphanie Liniger
Konstrukcija scene: Stadttheater Bern workshop, Atelier GGN- Martin Rautenstrauch
Vanjski suradnik: Gilles Lambert
Dizajn svjetla: Jean-Philippe Roy
Tehnički director: Barthélémy Mc Cauley
Produkcija: Alias
Koprodukcija: La Bâtie, festival de Genève, // Théâtre du Crochetan// Théâtre Forum Meyrin
Uz financijsku potporu: Ville de Genève, République et canton de Genève, Pro Helvetia - Fondation suisse pour la Culture, Commune de Meyrin, Fondation meyrinoise pour la promotion culturelle, sportive et sociale, Fondation Corymbo, Fondation Leenaards.

Dio koreografskog materijala nastao je kao rezutlat rada sa plesačima Bernskog Baletnog Ansambla.


www.alias-cie.com
O predstavi

Grupa od desetak plesača prelazi scenom, kontinuirano, neprestnace. Oni hodaju, trče, padaju, dižu se, zastajkuju da bi iznova uskoro krenuli, kao da ih nešto neobjašnjivo goni da trče. Prema čemu? Prema sudbini koja kao da im izmiče. Prelazak nakon prelaska, nakon preslasa…oni istovremeno odražavaju ljudsko bivanje, evoluciju Čovjeka, i transformaciju svemira. Kao što je uobičajeno slučaj sa skupinom Alias, koreografija i umjetnički ciljevi se u potpunosti preklapaju. Ovoga puta Guilherme Botleho nam pruža vizualnu i fizičku metaforu jedinstvene sile koja pokreće život. Prosto savršenstvo u svojoj jednostavnosti.

O skupini

Od svog osnutka, skupina Alias producirala je preko 20 tak različitih naslova, od kojih su sve redom doživjele međunarodne uspjehe. Trupa je nastupila preko 500 puta u više od dvadesetak zemalja Europe, Afrike i Amerike.

O koreografu

Guilherme Botelho rođen je u Sao Paolu, jednom od najvećih gradova na svijetu, što je svakako duboko dojmilo dječaka koji je oduvijek iskazivao znatiželju za život i svijet koji ga okružuje. Odgojen u protestantkoj obitelji, sa ocem pravnikom i pripadnikom komunističke partije, Botelho se još uvijek zorno prisjeća oca kako tvorničkim radnicima čita njihova prava – na kraju je to i skupo platio. Njegova majka, psihologinja, znala bi mu pokazivati crteže svojih mladih pacijenata – tijela bez vrata, bez ruku, bez nogu, tijela koja lebde. Sva ova iskustva ostavila su duboki trag na Guilehrma; kao što su trag ostavili ljetni i zimski praznici koje bi znao provoditi u Maceiu i Recifeu, a koji su bili ispunjeni bogatstvom voća i glazbe, prisjeća se raznovrsnih priča i dobrote ljudi. Sa četrnaest godina u pohađajući predstavu u gradskom umjetničkom centru, otkriva “Obiteljske Slike” djelo Oscara Araiza. Tijekom te predstave svi u gledalištu plakali. Duboko potresen ovim dogadajem i onim što je vidio na sceni, istovremeno fasciniran tom istinom koja je jača od stvarnosti – on otkriva u sebi želju da postane plesač. Nekoliko godina kasnije Oscar Araiz preuzima vodstvo baletne trupe kazališta Grand Theatre u Ženevi. Ubrzo potom, mladi Guilherme koji uopće ne poznaje Švicarsku (osim sa slika koje prikazuju planine pokrivene svijetom) dolazi u Ženevu te sa devetnaest godina započinje svoju plesačku karijeru u trupi koju sada vodi Araiz. Nakon deset godina plesanja, odlučuje se na prekid sa plesom. Nema nikavu želju da stvara elitistička, konceptualna djela - i to za ljude koji bi mu na kraju izjavljivali: ništa ne razumijemo. Jedan drugi razlog za prekid je i osjećaj da je posao kojim se bavi ponekad egocentričan. On voli ljude i on želi da im se približi

Stoga osniva Alias. Sa željom da se drugačije pleše. Sa željom da se izravno utječe na publiku te da ju suoči sa samom sobom. Da ju suoči sa plesom samim. Želja mu je da djela stvara u suradnji sa svojim plesačima, da sluša njihova tijela i njihove glasove, njihove najintimnije strasti. Upravo zato jer vjeruje da su plesači ti koji određuju kakva će predstava biti. U kontekstu u kojem važnu ulogu igra i scenografija bitno je da se svi elementi nadopunjuju. Ponekad je scenografija snovita, odaje dojam vrtloga, a ponekad je na granici nemogućeg. Ponekad su objekti animirani. Klavir će tako iznenada sam od sebe preći pozornicu. Kuća ćće se popeti na ogroman val. Plivači kao da se misteriozno kližžu preko tekuće pozornice. Vodopadi će se iznenada spustiti. Papirnati snijeg. Svjetlo. Prava konfuzija emocija koja je pokrentua, okrenuta, sve igra i sve je u pokretu, zaboravljamo što je što, ne vidimo da je ovo pozornica, nismo više ni u kazalištu. Ne vidimo zidove koji nas okružuju. Prepuštamo se čarima a i sami pridonosimo i svojom maštom općoj čaroliji pred nama i polifoniji glasova i kultura sa svih strana svijeta kojima se koreograf hrani i sa kojima se poistovjećuje. Slikama sa kojima se nosi i koje pažljivo čuva još iz djetinjstva.

O skladatelju

Murcof nije skladao posebnu kompoziciju za predstavu Sideways Rain. Ali dijelovi iz prijašnjih njegovih albuma poput albuma Cosmos, koreograf je odabrao upravo u želji da publiku optoči glazbenim ambijentom, te se doista postiže dojam kao da je glazba skladana upravo za ovu predstavu. Zvukovna zavjesa meksičkog genija, koji sa istančanim smislom sklada raznolike slojeve i postiže različite zvukovne perspektive, a koje savršeno prate atmosferu koju gradi pokret ; tako zajedno sa koreografom tvori magični svijet koji se otvara pred nama.
Prije sedam godina meksikanac Fernando Dorona aka Murcof pojavio se poput svemirca u svijet glazbe sa albumom Martes

U njegovoj glazbi prepoznajemo utjecaje i spoj klasične glazbe (utjecaj kompozitora Arvo Pärta između ostalih, te elektorničkog minimalizma, koji zajedno ostvaruju dobrodošao spoj novih emocija koje pak otvaraju nove zvukovne prostore. Fernando Corona počeo je studirati glazbu sredinom ’80tih. Surađivao je sa dvije grupe: Terrestre i kolektivom Nortec ( (Norteñotechno), prije no što je postao Murcof. Uskoro je postao jedan on najimpresivnijih predstavnika elektronske avangardne glazbe: u prostoru svijeta između zvuka i tišine, meksikanac tka nevjerojatne akustične teksture koje ga skoro pa približavaju klasičnoj glazbi. U njegovom bogatom sintetičkom dekoru prepoznajemo spoj kirurški preciznih ritmova i klasičnih instrumenata, što daje poseban ton i život ambijentu koji se gradi na senzibilitetu. Cosmos, album sa kojega potiče zvukovna podloga predstave Sideways Rain predstavlja pravi dragulj elektro minimalizma. Murcof često radi za film, te sklada za videoigre. Surađuje sa Kronos Kvartetom te je poznat po svom remixu Miles Daviesa.

Iz medija

Možete ih promatrati kao životnu silu. Ti trkovi, hodanja, kotrljanja i druga koreografska putanja koja se sva kreću sa lijeva na desno, istim smjerom kojim čitamo, isti znak crescenda, sa prekrasnom energijom. Pa ipak kao da u osnovi prevladava neka vrsta panike. Ta sumnja da ovaj trk desetak izvođača i nije namjeran, već da je nečim potaknut. Kako to dokazati? Da li glazbenim predloškom koji je jedna neprestana zvučna kolumna koja se pojačava te nas zarobljava? Da li je to ovaj čudesan detalj: u kojem plesač stoji unatoč svim zakonitostima kao da nastoji zaustaviti vrijeme prije no što ga proguta neka nesmiljena mašina koja kao da gura grupu plesača prema nekom ponoru? Dok gledamo predstavu Sideways Rain prijeti nam vrtoglavica a srce ubrzano kuca. Sa ovim djelom Guilherme Botelho slavi ples osjetila koje ima tendenciju da se pretoči u trans. HIPNOTIZIRAJUĆE, UPEČATLJIVLO, OPĆINJAVAJUĆE, FASCINANTNO (…) Marie-Pierre Genecand, Le Temps, Switzerland

Dvije riječi: veličanstveno i sa nesretnim krajem. Nesretnim stoga jer je švicarska skupina već završila svoj ples i napustila Litvaniju (…) Ponekad smo se doista morali zapitati “da li se to pozornica pokreće (…) Paulius Rymeikis, G-taskas.lt (Lithuania)

(...) Desetak plesača prelaze pozornicu kazališta Théâtre du Crochetan, slijeva na desno. Kreću se poput kakvih kukaca, noge i ruke na podu. A trans samog kretanja koje se ponavlja i do tisuću puta stvara jedinstvenu optičku iluziju: plesačima kao da su udovi zalijepljeni za pod, te vam se čini da oni stoje dok se pozornica pokreće. Poput velikog broda, kazalište Théâtre du Crochetan ljulja se… Kao kakav kipar koji kleše ritam i prostor Botelho stvara izuzetno suptilnu predstavu koja ništa ne gubi od svoje neuobičajenosti. Muškarac i žena razmjenjuju pogled dok im se tijela mimoilaze. Elektronska glazba izmiješana je sa sentimentalno melodičnom pjesmom. Ovo je možda jedini detalj koji asocira na ranija razdoblja ovog inače vrlo teatralnog koreografa. Volim ovu novu apstraktnu stranu! Marie Parvex,
Valais mag (Suisse)

(...) Sideways Rain: je predstava koju bismo voljeli gledati ispočetka i onda još jednom, da se prepustimo meditativnom iskustvu i kontemplativnoj naraciji. Predstava je podjednako kompleksna koliko je jednostavna a što je najvažnije nije stvarana na trendovski način, ne koristi nikakve “pomodne” efekte već se jedino koristi pokretom…Kulturpolis.lt (Lithuania)

Redovna cijena ulaznice:
/ mogućnost popusta... /
100kn