All Dressed up with Nowhere to Go

17.06.2015. / 21:30 h / ZPC

Giorgia Nardin (IT)

Predstava se razvijala tijekom slijedećeih projekata i rezidencijalnih programa: ChoreoRoam Europe 2012 CSC/Centro per la Scena Contemporanea Bassano del Grappa (Vicenza), The Place (London), Dansateliers (Rotterdam), Paso a 2 / Certamen Coreografico (Madrid), Dance Week Festival (Zagreb); Kao dio projekta B Project 2013 Jheronimus Bosch 500 Foundation (‘s-Hertogenbosch), CSC/Centro per la Scena Contemporanea (Bassano del Grappa), Dance Umbrella (London), D.ID Dance Identity (Pinkafeld), La Briqueterie-Centre de développement chorégraphique du Val de Marne (Paris), Dansateliers (Rotterdam); uz potporu: CSC/Centro per la Scena Contemporanea - Bassano del Grappa, Graner/Mercat de les Flors - Barcelona, La Piccionaia/I Carrara/Teatro Villa dei Leoni - Mira, La Conigliera - Resana, INTEATRO Residenze - Polverigi, Teatro Fondamenta Nuove - Venezia, Associazione Culturale Arearea – Udine, Associazione Culturale VAN

Prazan okvir, muško tijelo, žensko tijelo te ansambl svakodnevnih, sitnih akcija istrgnutih iz svakodnevice i integrirane u snovit kontekst koji proizlazi iz diakroničnog tijeka vremena i njegove gladi. Evo kako tijela u koreografijama Giorgie Nardin leže: ispunjena materijom, konzumirana “političkim” sentimentom koji ih prodiru od glave do pete te kolapsira u klupko skriveno od pogleda, u sporosti kretnje, u golotinji, u nametanju– potvrdne, a ipak istovremeno okrutne – stvarnosti. Ideja o tome kako kročiti pozornicom – ili čak svijetom – je ono što Nardini njeguje tijekom svog cjelokupnog plesnog obrazovanja u nekim od ponajboljih europskih istraživačkih centara, radionicama koje su vodili nacionalni i međunarodno afirmirani umjetnici te kroz istraživanje zajedno s Marcom D’Agostinijem i Francescom Foscarini, prijateljima i suputnicima s kojima je 2011. stvorila smiješno i uznemirujuće djelo Spic & Span (za koje je autorica dobila posebnu spomen na prestižnom događanju, Premio Scenario te iste godine). Nakon Dolly, njenoj prvoj solo koreografiji na temu spolnog identiteta, All dressed up with nowhere to go je njen prvi koreografski rad.

Ponešto dugi naslov nastoji ukazati na nedostatak kraja ili pak na konstantu, ali istovremeno i na profinjenu transformaciju. Obući se za izlazak bez da znamo kamo idemo: uništiti linearnost vremena, početka i kraja, mogućnost tijela da se prisjeti geste, da kristalizira pokret. Tijela izvođača su, na pozornici, trunčice stvarnosti upregnute u tkanje predstave. Dodiruju se nosevima, glavama; preklapajući okovratnike i rubove rukava kao da ih je netko iznenada presreo na ulici, u samoposluzi, ili dok sjede za stolom u kancelariji. Samo jedan ud ostaje nepomičan, poput štapa koji teži podnijeti sav teret stvarnosti, poput surle koja kopa i prekapa zemlju, beznadno pokušavajući izvući vlastiti korijen samo da bi se izbacio iz kolotečine, prepustio sili teži. I tako tijela plesača reagiraju, kroz kontinuiranu transformaciju vlastitog osjećaja prisutnosti i i svjesnosti kretanja kojem se svaki od izvođača prepušta kako bi izbjegli pad. Ovako odvažno korištenje “stvarnosti” – one koja nadilazi metaforu vješto dodirujući rubove izvedbene umjetnosti – odražava se u nematerijalnoj dimenziji koja postupno puni pozornicu kroz cikličku prirodu same kretnje. Zamor je put bijega, kontakt je oblik obrane kako bi se izbjegao pogled promatrača koji pogledom prelazi preko golih i svetih površina tijela bez ikakva stida ili provokacije. Sve je izloženo, u nastojanju da se predvidi apstrakcija u konkretnoj stvarnosti i stvarnost u apstrakciji, u blijedom naziranju tijela i u nježnom osvjetljenju koje odiše toplinom. A tijelo reagira na sve to.
- Matteo Antonaci

Dvoje plesača, jedva odjevenih, kreću se vrlo polako. Njeno desno stopalo nikad ne dodiruje tlo. Njegovo lijevo stopalo također. Riječ ravnoteža dobro definira predstavu All dressed up with nowhere to go intenzivnu i hipnotičku koreografiju Giorgiae Nardin. Od svojih izvođača zahtjeva ogromnu koncentraciju, elegantnih plesača Marco D’Agostina i Sarae Leghissa, a isto traži i od svoje publike. Ukoliko želite zaigrati njenu igru ući ćete u intimni svijet i možda će vas dojmiti ovaj prijedlog, jednostavan, a istovremeno kompleksan, intrigantne i delikatne situacije. Djeluju tek kao dva tijela koja se kreću, ali ako pomno promatrate otkrit ćete da pravi izazov ovdje nije fizički. On je emotivan.
Omar Khan @susyqdanza za ediciju Springback – Aerowaves